Mesa Selimovic- citati

Hiljadu neèijih sreænih èasaka biæe kao ovaj, ali ovaj nikada više.
Hiljadu tudjih ljubavi bit ce kao ova, ali ova nikada vise.
Nikada - jedina konacnost.

Ne možemo uništiti sve što volimo,
uvijek æe ostati moguænost da nam to unište drugi..


Hodacemo bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo.
A kud ces veci razlog.

meni omiljeni iz "derviš i smrt":

"...da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan. Pruži mi ruku i samo zaèas budi mi prijatelj, otac, sin, drag èovijek èija me blizina raduje..."

" Živi ništa ne znaju. Pouèite me mrtvi kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život."

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Mesa Selimovic

Volim ljude i ne znam sta cu s'njima....

M. Selimovic-Tvrdjava

"Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse. Tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot."
M. Selimovic

za moje Bosanke:

"Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje covjek fizicki živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje."
(Mesa Selimovic)

"Kad mi je tesko, bjezim u samocu.Kad mi je jos teze,trazim dobre ljude."


"Tvrdjava" Mesa Selimovic

Majmune, koliko probudjenih sjecanja...
"Ljubav i mrznja u djelima M. Selimovica" - moj maturski rad...bezbroj puta procitana svaka njegova knjiga i mozda cak i jedina stvarno zasluzena petica u gimnaziji...

"Tvrdava":

"U poèetku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjeæanje."

"Najmanje se govori kad te se najviše tièe."

"Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom èasu slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ."

"Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. "

"Ali ponekad, ne tako èesto, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što æe oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao sreæne."

"Nikad èovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi.."

"Život naroda je glad, krv, bijeda, muèno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuðoj. A velikaši æe se vratiti kuæi, svi, da prièaju o slavi, i da preživjelima piju krv. "

"Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje èuju i teže osjeæaju. Dobri æute."

"Niko ne žali manje svoj život nego mlad èovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život."

Svaka nepravda je jednaka, a èovjeku se èini da je najveæa koja je njemu uèinjena. A ako mu se èini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuðom glavom

Derviš i smrt

Iskustvo me naucilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti
drugome.
Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim
osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja
ne traži smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i tražiš, osjecaš da je
negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tudjem licu, u tudjem
pogledu, kad pocinje da shvata.
Slušalac je babica u teškom porodjaju rijeci. Ili nešto
još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.


Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen
damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu,
nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj cas blaženstva bez misli...
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više.
Hiljadu tudjih ljubavi
bice kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konacnost.
Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreca. Da li je mogu zadržati?


San je ono što se želi a život je budjenje.


Kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari dešava mimo nas, bez naše
odluke.
Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najcešce bivam
doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti
samo druga slucajnost.
Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer
ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta.
Ne odlucujemo, vec se zaticemo.
Strmo
glavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas
samo ta prilika ceka, jedina koja nas može sacekati u toku miješanja. Ne možeš je
zaobic;i, il odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Sta je onda naše
u tom gužvanju? Nešto mora biti moje.


Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi
je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim
radost, trazim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Èak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujedjen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od
mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan
pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži.

Tvrdjava

Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveæi. A znam, zaboraviti ne mogu.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace samo suze.

Mesa Selimovic

"Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav"
"Sve je moguæe, sve je na domak ruke, samo se èovjek ne smije predati"
"Nije èovijek ono što misli, vec ono sto èini"

Poèinjem ovu svoju prièu, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaèa od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da æe se naæi neko rješenje kad bude raèun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što èeka kao izazov. Ne znam šta æe biti zabilježeno, ali æe u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neæe gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako æu moæi da vidim sebe kakav postajem, to èudo koje ne poznajem, a èini mi se da je èudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suðenja koje otpoèinjem, a sve sam ja na tom suðenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve æu biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer poèinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se meðu sobom.

Selimovic – Dervis i smrt

Mi smo nièiji. Uvijek smo na nekoj meði, uvijek neèiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro neæemo znati ko smo. Živimo na razmeðu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaæeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušæa, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam èine èast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreæa je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i neæemo iz nje, a sve se plaæa pa i ova ljubav. Svako misli da æe nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreæa. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juèe smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjeæajem stida zbog krivice i otpadništva, neæemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi sluèajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se sluèajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodreðenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaèi da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka èast našoj ludosti!"

"Iskustvo me nauèilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izreèivim osjeæanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna taèna rijeè, zato je i tražiš, osjeèas da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuðem licu, u tuðem pogledu, kad poène da shvata. Slušalac je babica u teškom poroðaju rijeèi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije."

"Kasno je, sjeæanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoæne utjehe i podsjeæanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo."

"Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za šta znamo da æe nas stiæi. Izuzetka nema, ni iznenaðenja, svi putevi vode do nje, sve što èinimo to je priprema, za nju, priprema èim zakmeèimo udarivši èelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se èudimo kad doðe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo èas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo dan ili èas. Zemaljski je život varljiv, vjeènost je bolja.

"Živi ništa ne znaju. Pouèite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život."

Divno, zar ne?!

...Cetrdeset mi je godina. Ruzno doba. Suvise sam mlad da ne bih imao zelje a suvise star da ih ostvarujem!...

"A smrt nije tako strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljiš se da budeš smrtni čovjek sve dođe na svoje mjesto, i mirno čekaš kao i san i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi." (Tvrđava)

..."postoje tri velike strasti alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlečiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok.Zbog nje se ubija,zbog nje se gine,zbog nje se gubi ljudski lik.Neodoljiva je,kao čarobni kamen,jer pribavlja moć.Ona je duh iz Aladinove lampe,koji služi svakoj budali koja ga drži.Odvojeni,ne predstavljaju ništa, zajedno,kob su ovog svijeta.Poštene i mudre vlasti nema,jer je želja za moći bezgranična.Čoveka na vlasti podstiču kukavice,bodre laskavci,podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina.Sve ljude smatra glupim,jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje,a sebi prisvaja pravo da sve zna i ljudi to prihvataju.Niko na vlasti nije pametan,jer i pametni brzo gube razbor i niko trpeljiv,jer mrze promjenu.Odmah stvaraju večne zakone,večna načela,vječno ustrojstvo i vezujući vlast uz boga učvršćuju svoju moć.I niko ih ne bi oborio da ne postaju smetnja i prijtnja drugim moćnicima.Ruše ih uvjek na isti način objašnjavajući to nasilje prema narodu,a svi su nasilnici i izdajom prema vladaru,a nikome to ni na um ne pada.I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast kao noćni leptir na plamen svijeće..."

"Samo jedan kutak svemira možeš popraviti,taj kutak si ti sam."

"Sve će proći,ali kakva je to uteha?Proći će i radost i ljubav,proći će i život.Zar je nada u tome da sve prođe?"