Ljubavna poezija...

Ekspres za sever
(Miroslav Antić)


Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečačkim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,

da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

ja takodje volim pjesme al ih neznam pisati(mislim licno moje pjesme)

Zemlja je meðunožje Svemira

(Danja Ðokiæ)

Vjerujem ti,
Ne moraš misli
Uvijek cenzurirati.
Ako i vrisnem
Iz petnih žila,
Od tjemena
Na dolje
Æu se ohladiti.
Apsolutna nula,
Sa izbaždarenom
Plus, minus
tolerancijom,
Je zakon po
Kojem funkcioniram.
Znaš kako uvijek,
Savršeno nesavršena,
Potpuno
Predvidljivo
Reagiram.

* * *

Ne moraš se opravdavati,
Odabrala sam te grješnog
Samoj sebi na sliku i priliku.

I sad oboje grješni griješimo
I ispravno se ispravljamo

Istinskom Iskrenošæu
Steriliziramo.

Grješne misli,
Bludna predveèerja,

Jutarnja otrježnjenja
Na èelo previjamo.

U bolnièkim hodnicima
Nude ozdravljenje
Na pomoænim krevetima,
Ako nas i budu htjeli zadržali
Zbog akutne upale grješnosti
To se kod kuæe uspješno lijeèi.

U prolazu, ako se
O tebe oèešem,
Nosit æeš na duši
Jedini poroèni
Dio mene

Istoèni grijeh
Moj usud žene.


Dahlia

Dok me ljubiš

(Danja Ðokiæ)




(dok pratim te još samo
treperenjem pod kožom)
krik

sumnje

jesi li èuo
dok si krpao nebo
i raspuknuæe
(iz dubine mene i svemira)
ponornice nabujale

jesi li vidio
da su moje ruke

od èega si

(kao dugu naèinio luk

za tvoja odstreljenja)
gdje je moja peta meni

rasutoj

(opet u predaji, srcem)
u toj strasti

s tobom
u svemiru Ahile
izgubljena
(u meni dok borave od svjetla

leptiri)


Dahlia

pazi, nema je:

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva...

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju...
Ljubio sam je, ah, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam nju volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo beskrajniju bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je posuta zvijezdama, a ona nije uza me.

To je sve... U daljini netko pjeva. U daljini...
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć prekriva bijelinom ista stabla.
No mi, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao i prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno jasno tijelo... Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Tako je kratka ljubav, a zaborav tako dug.

Jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

P. Neruda

VARIJACIJE SNA - Langston Hughes

Siroko rukama juriti tamo
Negdje daleko ka suncu,
U kovitlac plesa, dok dan se bijeli
Ne skonca na vrhuncu.
Odmor pod drvetom nekim naci
U hladne veceri snene,
Dok noc se njezo ne spusti na zemlju
Crna poput mene.
To moj je san!

Siroko rukama juriti tamo
U lice suncanom sjaju,
I plesat' i kruzit', te kruzit' i plesat',
Dok kratki dan ne dodje kraju.
U blijedo vece pod stablom visokim
Pocinak tijelu prija,
Dok na zemlju blago noc ne sidje,
Crna kao i ja.

Karta u jednom smijeru


Zarobljeni trenutkom
Ogranièenog trajanja

U krvi nam zapisano
Kolanje mislima

Životna vrteška

U genetskom kodu
Bez greške

Postajemo greška

Razbacujemo se

Floskulama
Nadmeæemo

Vriskovima
Novoroðenèeta

Na Noinoj arci

Pred Potop

Gdje god krenuli
Zastat æemo
Pred bedrima

Katarze ili
Kataklizme


(Danja Ðokiæ)

Pjesma o mojoj ljubavi

Da ne bih vidjela besciljnost svoje ljubavi
ja kažem: želim tebe.
Ali ja ne želim tebe,
ja želim da te želim.

Učini što hoćeš, budi što hoćeš,
samo mi daj da ti sve svoje dam.
Ti si u meni a nisi u sebi:
O ljubavi bez cilja, bez razloga, bez kraja.

I kad te grlim, vidim: ne grlim te,
nego grlim ljubav, želju svoju.
Volim te, jer je lakše voljeti nego ne voljeti,
volim te jer tako brže nestajem.

Vesna Krmpotić

a kako vidim da ima Nerudinih ljubitelja, mislim da nema ove:

LJUBAV


Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za mirisima proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne našle na mojima?

Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan osmjeh;
zaboravio sam tvoje oči.

Poput cvijeta sa svojim mirisom,ja u sebi nosim maglovito sjećanje na tebe.
Živim sa boli poput rane;
dotakneš li me samo, smrtno ćeš me povrijediti.

Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, još uvijek tražim odraz tvog lika u svakom oknu.


Zbog tebe, teški mirisi ljeta nanose mi bol;
zbog tebe, opet tražim oko sebe proročanske znakove nenadanih želja;
padajuće zvijezde,
komete.

Pablo Neruda

ja san mislila, svetlosti, daš je stavit ovde... eo ja ću:

Kad bi čovjek

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava ili sreća,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem, ne bih živio,
Da umrem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

Luis Cernuda

Uz glazbu blizine


daljine su kao
istrošen trenutak
gipkosti
samljeven
zubima straha
i prijete zaboravom

ali

ja sam ti blizu

ubirem prozraène
maslaèkove krune
nedirnutih polja
nebeskih
plesom oblaka
razuzdanih

neugasli krater
najavljuje erupciju
nas u nama

nastanit æemo se
u božanskim sumracima
tijelima paleæi
fenjere zvijezda

pjevat æu o tebi
višeglasno
napetom kožom
i damarima
dok budeš
solirao u meni
dionicu

raspameæenosti
mi za dvoje
dvoje za nas

i stih
(za)uvijek istih

što dijele sudbinu
pripitomljenog Svemira
ravnotežu

dajuæi mu



Danja Ðokiæ

Ptice u oèima



Ako
pustiš ptice
koje voliš

iz kaveza svojih u

nebo

(kaveze svoje ima
i ta nesaglediva
nebeska puèina)

a ti ih

saèuvaj u mislima
i prati u letu
svojim pogledima

(u oènim dupljama
savijena su gnijezda)

sloboda se ne mjeri širinom

neba
kad ploviš oèima dragim
(sjajnijim od samih zvijezda)
ne žmuri

u nestajanju
jer budim te rukama
što izrastaju
iz vreline grudi

ne zaboravi
(ovaj svemir samo jedne
žene suza slomiti može)
a ti si se kao ptica

odavno ugnijezdio tu
u njenim oèima

ne žmuri
(èuješ li, pogledaj me)


Danja Ðokiæ

Slikarska studija



hajde
budimo pluæa
Svemira
uskladimo ritam


trèanje
prema Suncu
bit æe okrjepa

(vidjelo se na nebu)

ptice
donose glas
i susret
(ni pas
ni boje tuge
u ocvalim sjenama
bez daha)

u ateljeu
ljubavi
slikaj prstima
po meni
èarobni spektar
duge

(da vrisnem,
da se rasprsnem
u dotocima tebe)

titrajmo mirisima
šutimo skicama
prièajmo bojama
kako bi se bliskost
ispisala
cvjetnim slovima
trajanja

a kad
polegnemo na zemlju
vidjet æu
plave oèi neba
a ti uroni
u zelenu rijeku trava

plovimo zajedno
kapetane
i daljine
æe biti premoštene

lelujave

ruke kad se zagrle

(jer su se dugo
tražile)


Danja Ðokiæ

nađoh sad ovu pesmu, zaboravila sam bila na nju...

Otpadnik sam sviju crkava
Jer tebe pretpostavljam svemu za sto vredi ziveti i mreti
Tebi prinosim tamjan svetih mesta i pesmu foruma
Pogledaj moja krvava kolena od molitvanja pred tobom
I moje iskapane oci za sve jedikovke koje nisu sa tvojih usana
Ne razumem milione mrtvih kad tebe cujem da jecis
Na tvojim nogama osecam tlo od sljunka sa puteva
Na tvojim izgrebanim rukama vrzinu trnja
Svi noseni tereti muce tvoja ramena
Sva nesreca sveta stala je u jednoj tvojoj suzi
Nikada nisam patio pre tebe
Zivotinja koja je ranom vapila
Pa kako mozete da uporedjujete sa zivotinjskim bolom
Tu vitrinu u hiljadu stakala
Na kojoj se svakoga dana dogadja
Po jedno razapinjanje na krst
Ti si me naucila azbuci bola
Sad znam da citam jecaje
Svi su oni sacinjeni od tvog imena
Samo od tvog imena tvog slomljnog imena tvog imena od ruze obezlisene
Tvog imena vrta svih
Strasnih nedelja
Tvog imena zbog koga bih isao u pakao da ga napisem pred licem sveta
Kao ona tajanstvena slova na tablici iznad Hrista
Tvog imena krika moga mesa i nezarasle rane moje duse
Tvog imena za koje bih spalio sve knjige
Tvog imena svekolike nauke na ivici ljudske pustinje
Tvog imena koje je za mene istorija vekova
Pesma nad pesmama
Casa vode robijasa u okovima
I sve su reci samo bodljikava zica pred vratima nekog prokletog grada
Kad tvoje ime peva na mojim ispucanim usanama
Samo tvoje ime i neka mi odseku jezik
Ali tvoje je ime
Sva muzika u trenutku smrti

Louis Aragon

Oda našoj ljubavi


Veèeras æemo zagaziti u sutra
Snovima dvaju anðela
Na oblaku razastrtom
Za naša dosegnuæa.
Ptice pokisle tugovanjem
Sunce æe doèekati
U upaljenim svjetlima oèiju.
Onako naiskap popit æemo
Susret pomiješan sa nadama.

Moj anðele, ti znaš
Mjeseèinom okupane
Naizgled beskrvne noæi
Raðaju krvotok novih nadahnuæa.
Putenost u vriskovima
O moje æe se obale
Propinjati i razbijati.
Prepone obrasle èekanjem
Tvoje æe kaskade postati
I bit æeš razigrana ponornica
U tajanstvenstvenosti
Nesagledivih dubina.

Ti znaš, anðele
Ravnoteža naših udova
Odavno negira zakone fizike.
Plave vode pogleda
Zaustavljene u zemljanim zjenicama
Novo æe ishodište postati.
Hodoèastit æe nas sve radosti
Kao sveto ukazanje bliskosti.

Moj anðele, jedini
Zaklinjem te našom iskrenošæu
Zaviri u mene ukorièenu
Pored svoga uzglavlja
Kad osjetiš da drhtim nemirom
Sapletena o svoje strahove.
Zabilježi me kao fusnotu
Savij me preko svoje ruke
Da zapamtiš dio gdje si stao
U istraživanju moje fleksibilnosti,
Jer æu se kao pasijans otvarati
Samo pod tvojim vještim rukama.
Zaveži me mrtvim èvorom da se
Nikad ne odvežem i ne prekinem
I drži me kao brojanicu meðu prstima
Prebiruæi me u molitvi zajedništva.

Ti znaš, anðele
Kuda vode svi naši putevi
I tko nosi fenjer, a tko korake prati.
Kažem ti, bespogovorno te slušam,
Izlit æu se kao bakarna kupola
Nasvoðena nad oltarom ljubavi,
A ti æeš me patinom vremena èuvati.


Danja Ðokiæ

Zagrli me



Noge usidrene u lokvi neizvjesnosti
Nakon što je olovni oblak
Zaplakao pljuskom žaljenja
Dan nagnut na pogrešnu stranu
Obilježen okrnjenom nježnošæu
Isèitavam zapise sa zamrljanog neba
Dok nièu odnekud glasnici loših slutnji
(Pod nogama osipa se vrijeme
I opožaren prizvuk neodreðenih rijeèi)

Prièat æu o sebi misleæi na tebe
Vrteæi se u krug iscrtan nedoumicama
Vrištat æe bolom pogled u nespokoju
Zaèetim mislima punim strepnje.
Znaš li èega se bojim kad tišina vlada
Odjeka samoæe kad utihnu koraci
Na zgarištima opustošenih snova
I svoga straha pitajuæi se iznova
Gdje sam pogriješila, gdje je granica bola.

Kažeš mi nakon posrnulosti ludovanjem
Svojom noæas si svoj život sagorio i kao
Pepeo ugašene vatre bacio u zrak
Kažem ti vidovito ispruženim dlanovima vjere
Ima još dovoljno vatre u peæinama nutrine
Zagrli me,èuješ li: samo zagrli me.



Danja Ðokiæ

Kad zaboli, do boli



Kad zavijore lampioni
Ulicom nerazumjevanja
Uragan besmislenosti
Je zavladao prostorom
Vrijeme se mjeri otkucajima
Bila u prohodnosti krvnih žila
Èista aritmija neprebola
Gorak ukus naèetog zaborava
i rijeka sumnji što se ustalasala.

A jutro je bilo tako obeæavajuæe
Oblaci skupljeni u pundžu neba
Zaèešljane zrake sunca
Skliski dodiri uokvirenih iskri
Na zidovima obojenog dana.

Kad se crv nepovjerenja
Uselio u nagrižene odaje bliskosti
Ostala su samo pitanja bez odgovora:
Gdje je nestao sjaj vjerovanja
U èijem se oku polomilo trajanje
Èija je rijeè zagrmila snažno
Odronjavajuèi se jaukom
I šutnju raspukla da boli, do boli.....


Danja Ðokiæ

Nedostaješ mi



Nadošli drhtaji
bujicom èeznutljivih snova
zvonom uzdrhtalog srca
nabubrile slutnje

moje samonikle želje
i tvoja oplemenjena htijenja
u bezglasnoj tvorbi

(podneblje plavih isèekivanja)


Danja Ðokiæ

Pozdrav svima ;-)

Pre mesec dana, izdao sam zbirku ljubavne poezije pod imenom "Zeni koju volim". Evo jedne pesme iz zbirke pa bih voleo da cujem komentare.

Ranjena zver

Živeo sam dugo sam na ovom svetu,
u jazbini svojoj, k'o vuk opasan,
u lov iš'o često, žrtve skuplj'o svoje,
čim noć tamna padne i ugasi dan...

Bezobziran, krut, divljao sam rado,
boli što nanesoh, ja shvatah olako,
ne okretah leđa za suzama gorkim,
shvatih sve to kasno, kad sam sam zaplak'o...

U velikoj šumi ja upoznah tebe,
predivnu i lepu, hodaš, sijaš sva,
kao plen te gledah, želeh da te imam,
ni slutio nisam, plen sam post'o ja...

Ranila si srce, kome niko nije,
prišao ni blizu... bilo od kamena...
u taj kamen živi, zarila si kandže,
ja pitam se šta si, vučica il' žena...

Na sitne komade, rastrgla mi dušu,
obavi me nemir, bol i strašna tmina,
više nisam onaj što sam nekad bio,
gde su sad moj život i moja jazbina...

K'o beskućnik lutam, uplašen i tužan,
i više ne lovim al' sam opet sam,
često ćeš me čuti u besanoj noći,
očajan, na mesec, kako zavijam...

Zoran Petrovic

Bauk wrote:Pozdrav svima ;-)

Pre mesec dana, izdao sam zbirku ljubavne poezije pod imenom "Zeni koju volim". Evo jedne pesme iz zbirke pa bih voleo da cujem komentare.

Ranjena zver

Živeo sam dugo sam na ovom svetu,
u jazbini svojoj, k'o vuk opasan,
u lov iš'o èesto, žrtve skuplj'o svoje,
èim noæ tamna padne i ugasi dan...

Bezobziran, krut, divljao sam rado,
boli što nanesoh, ja shvatah olako,
ne okretah leða za suzama gorkim,
shvatih sve to kasno, kad sam sam zaplak'o...

U velikoj šumi ja upoznah tebe,
predivnu i lepu, hodaš, sijaš sva,
kao plen te gledah, želeh da te imam,
ni slutio nisam, plen sam post'o ja...

Ranila si srce, kome niko nije,
prišao ni blizu... bilo od kamena...
u taj kamen živi, zarila si kandže,
ja pitam se šta si, vuèica il' žena...

Na sitne komade, rastrgla mi dušu,
obavi me nemir, bol i strašna tmina,
više nisam onaj što sam nekad bio,
gde su sad moj život i moja jazbina...

K'o beskuænik lutam, uplašen i tužan,
i više ne lovim al' sam opet sam,
èesto æeš me èuti u besanoj noæi,
oèajan, na mesec, kako zavijam...

Zoran Petrovic

Dobrodosao Bauk, ovo je uglavnom forum gdje se uci raditi u grafickim programima Corel PSP i Adobe photoshop i ovaj mali, izdvojeni dio je prostor gdje se druze oni koji uz grafiku imaju jos
neku svoju strast, nesto u cemu uzivaju, ljubav prema pisanoj rijeci....jesi li ti mozda onaj Bauk sa Tvorca posto i ja tamo
pisem stihove...

cestitke za izdavanje zbirke, danas to bas i nije lako, obzirom na stotinu problema na koje autor nailazi u realizaciji ukoricenja svojih
osjecaja i misli....nisam neki knjizevni kriticar, ali znam razlikovati dobro od loseg....iskreno, pjesma mi se svidja, ali ono sto ja ne volim u pjesmama to je ovo "kracenje" rijeci, da bi se metrika ipak remetila nekim drugim stvarima...pjesma je smislena, lijepa i osjeca se da je napisana iz duse, onako cisto i iskreno, sto svakoj pjesmi daje ljepotu....

pa eto, kad si vec tu i ako si voljan okusati se i u radu u ovim programima, mozes se javiti da ti se dozvoli ulaz u ucionicu, nakon sto napises 25 nekih smislenih komentara, odnosno poruka na forumu...ako si tu iskljucivo zbog poezije, evo, ja sam dala svoje misljenje, a ostali neka se izjasne...cestitke jos jednom...

Najlepse hvala na toploj dobrodoslici i komentaru ;-)

Nasao sam Vas forum preko googla, kucajuci "ljubavna poezija". Hteo sam da vidim koliko se ljudi zanima za to uopste jer sam poceo da pisem poeziju relativno skoro...

Sto se programa tice, radio sam u Corelu i Adobe-u kao pomocnim programima kada sam radio reklame u programu 3DStudio. Ali to je bilo pre petnaestak godina i ne bavim se vise advertising-om...
Od skoro sam krenuo sa poezijom a u junu zavrsavam psihologiju i proucavam kriminalni profajling, tako da za graficke programe vise nema mesta...

Jos jednom hvala,

Zoran

A mogli smo bolje



Imali smo moæ navike,
Obaveze iz obièaja.
Rituale iz dosade.
Razgovor iz uètivosti.
Imali smo niti koje su nas razdvajale,
Kao istok i zapad, kao roðenje i kraj,
Ono nešto izmeðu, nedefinirano,
A u oba oka stalo i još mozak nahranilo.
imali smo srca vjetrom oèišæena i prozraèena,
Pauèinu skinutu sa svih zidova i zajvesa prošlosti.
Ogromne apetite za nedostižnim i debelo razmimoilaženje...
I sve uredno spremljeno, složeno i odloženo
U onu posebnu ladicu bliske nedodirljivosti.

Imali smo sebe, strane i nepoznate,
Obilježene u prolaznosti vremena
Tek zarezom, koji i spaja i razdvaja.
Postojanje u ambitusu trajanja,
Od juèer do sutra rastegnutu monotoniju,
Doslijednu sebi i potpuno neobzirnu.

Imali smo težak zadah ustajalosti,
Plutajuæi kao plovci na udicama nelovkama,
Tek ovlaš baèenim, radi mira i reda.
One naše jutarnje kave u totalnoj šutnji,
Odlaske i dolaske po ustaljenom raspredu,
Obroke s nogu ili samo u prolazu,
Okrznut pogled u žurbi i odmore
Uz dva TV prijemnika, sa razlièitim programima.
Zajednièki krevet, uredno zategnut i namješten
I sebe u njemu, sa uvijek okrenutim leðima.

Bili smo dva klauna, bezglasna i našminkana,
Obièno sa osmijehom i nekom sjetom u oèima.
Korov smo bili na nekim do tada plodnim oranicama,
Zgaženi izdanci nekoæ obeæavajuæe ljetine,
Što se ni žetvom snova nismo znali pogostiti.
Kao nevažeæe karte u tarotu, kod naborane gatare
Odlagani negdje daleko, gluho bilo, sa strane,
Nama je grah uvijek pogrešno padao,
A linije ljubavi na dlanu nisu se podudarale.
Jer nismo htjeli, ili nismo znali, sad je nevažno.

Nas dvoje smrtnika, kao dvije obiène budale,
Nismo znali cijeniti to što se imamo, što dišemo,
Nego smo kucali na neka nova, neotvorena vrata,
Da nam poklone pažnju i obljube nas, dok suzno uzdišemo.

A bilo je dovoljno samo ruke pružiti,
Iskrenim osmijehom srca se naoružati,
I sve smo nesuglasice time mogli razoružati.


Danja Ðokiæ

ZVUK PROŠLOSTI

Kad prošlost zazvoni
niz hodnik sjećanja
Obasjava te svjetiljka
daljina
koje plove pod nebom
beskraja.


Između mojih prstiju i tvoje kose
noć drijema
pod zvijezdama ljubavi.


A u luci
na pučini vremena
sidro nade
ljubi jedra-broda svog!

06.08.2010
(Dragica Ždralić)