Moje pjesme....moji snovi

(slikica nije moja, samo stihovi, ali cu je ipak postaviti ovdje....dok ne napravim neku drugu)

Ehhhhhh ovdje fali jos neka lijepa slikica za stihove.(ako nekoga inspirisu stihovi neka pravi sliku...a ja cu je onda "ukrasti")

Ponekad njezno i necujno
pratim tvoju sjenu....
Uplakanim pogledom dodirujem
sve sto si danas gledao.
Drhtavom rukom milujem
sve na cemu je tvoja ruka
danas ostavila trag.
Umornim korakom stizem
do kreveta tvoga
i usnama na jastuku
ispisujem ti ime
strahujuci....
da ne dotaknu te moje rijeci
i moj dah.
Kazem ponekad....
a redovno to radim
svake noci
prije nego sklopim umorne
oci.


dada

ako hocete mozete da dodate komentare,nece mi smetati

Evo da ja dam komentar, izvini ne znam kako ali mi je ova tema promakla...Mislim da ti je pesma odlicna, videla sam deo koji ti stoji u potpisu ali ne celu, a sad sam evo imala prilike da procitam i hvala sto si ovako nesto podelila sa nama....Bilo bi lepo kad bi u potpisu mesto ove ruke stavila svoju slicicu, bio bi potpun dozivljaj citati stihove i videti njihovog tvorca...to je samo moj predlog!

super su


jel mogu i ostali ovde da ostave neke pesme?

Ovaj put vam poklanjam svoju pjesmu, nije "oslikana", nema podlogu, ali su stihovi moji, iznjedreni iz moje duse....


Postojanje


Razlijeva se zemaljsko vrijeme
Našim neomeðenim trajanjem.
Vrelinom pogleda i drhtajima,
Ubrzavaš mi korak prema sebi.
Odbrojavam ubrzane damare,
I krik pretvaram u melodiju leta,
U doseg ekstaze, u nekom sazviježðu.

Rasipaju se godine èekanja,
Cure izmeðu skupljenih prstiju,
A na dlanovima ostaju
Izdanci omlaðenih ruža.
Ne može trajanje uništiti
Konstantno cvjetanje želja,
Niti miris ljubavi,
Može tek tako ishlapiti.

Kad grudi svoje jedre napunim,
Sjemenom nasluæene buduænosti,
Tek tada æe koraci zvonko odjeknuti,
Tamo gdje je ljubav pritajeno
Èekala svoje zasluženo vrijeme.

Dahlija zaista prelepa pesma! Svaka cast, pises li inace ili je ovo bio trenutak inspriracije?

Tasa wrote:Dahlija zaista prelepa pesma! Svaka cast, pises li inace ili je ovo bio trenutak inspriracije?

Pisem stihove, iz duse i za dusu, amaterski, poezija je moja "strast"- Drago mi je da ti se svidjaju moji stihovi....

hwala!

Zauvijek tvoja

Miris novog dana
Sakrivam u njedrima.
Nazdravljam suncu
Što stvarnost mi zlati.
Pogledom upijam boju neba,
Koja se stapa s tvojim oèima.

U meni otkucava vrijeme,
Smanjujuæi korake meðu nama.
Èekanje rastopljeno u krvi,
Pretvara se u strpljenje.
Odzvanja prošlost u kavernama,
I gubi se u bezdanima nepovrata.

Miris ovog jutarnjeg poljupca
Sakupljam za buduænost,
I èuvam ga u školjci svog dlana,
Na kojem æe sutra, umjesto jeke,
Jasnoæom zvona odjeknuti,
Ime onoga kojem zauvijek pripadam.

Река


Заспаћу ноћас у лишћу врба.
Пружићу снове преко мутне реке
и сањати светлост месеца.


Слушаћу дуго таласе хладне,
мокру тишину заспалих риба
и чежњиве уздахе топлог ветра.


Сањаћу кораке поспаних људи
и мирисно цвеће у зеленој трави.
И док јутро буде лежало у тами
затворићу очи и нестати у реци.

Dahlija, zaista su prelepe ove Vase pesme. Da li cete nas udostojiti jos nekih?

predivna je pesma...ali daj jos neku

pesma je cool, podseca me kao dazivis u nekoj skandinavskoj zemlji gde je hladno i ceznes za svojim domom, stihovi su super, sjajno.

Otkad nisam ovdje ostavila trag...evo malo mene....iz moje duse...

Samo me pomakni s mjesta


U ime neke davne prisnosti
Udostoji me obiènog pogleda.
Strmoglavi se oèima niz litice
Moga nesavršeno isklesanog tijela,
Na kojem je ožiljak ostavila
Èvornata ruka iz bliže prošlosti.
Još ima mjesta za tebe cijelog
Da se utisneš kao tetovaža,
Kao zapis vremena naše prapovijesti.
Jer, bio si prvi u svemu, pa i u nestajanju
Na razmeðu putova svjesnosti i nesvjesnosti.
Peèat si ostavio u nutrini, nevidljiv drugima
Da me žulja i podsjeæa na prošla vremena.
Na ovim hridinama, gdje noæivaju magle,
Ne rastu više ni mahovina, ni lišajevi,
Tvoj jedan trag èekaju, pogled utisnut,
Kao plodno tlo na opustošenim klisurama,
Da bi izdanak neki možda navijestile
U nekoj pukotini davno zaboravljenoj..
Ni bršljan nema želju da me pokriva
Koliko sam besplodna u svojoj poharanosti.

U ime neke davne prisnosti,
Udostoji me tvog pogleda,
Da se pomaknem iz ove okamenjenosti
Oponašajuæi život makar i u raspuknuæu
Gromada što se odronjavaju stazama života.
Ne tražim puno, doðem ti kao prosta reèenica,
U kojoj i tvoja toèka ima znaèenje obiènog zareza,
I gdje je proširenost za rijeè prosipanje izvedenica.
Prihvati me barem jednom ozbiljno i sa uvažavanjem.
Da bi shvatio kako sam samo odraz u ogledalu tvoga lica.

Dahlia, 2008.

Veæ viðeno

Mirisat æe jutro nekim novim obeæanjima
Koje æu slagati na tvoja vjetrovita leða.
Do tada, ugašen dan šeta mojom kožom,
Preplièuæi se sa prstima poznatih nemira.
Istražuje me strpljenje, napetu od èekanja
I razapetu izmeðu ogoljelih i povijenih ramena.
Oprez me ne napušta kad te i sluèajno ugledam
Na jednom od prilaza što vode u središte duše.
Dlanove i sada pružaš kao pipke, srcolovke
Sterilizirane alkoholom iz otrovanog krvotoka.

Kad zakoraèim na prvu stepenicu nade,
Slijedeæa æe sigurno biti strpljenje u èekanju.
I svaka buduæa nosit æe prefiks nove pozitivnosti.
Izgraðujuæi sebe u trajanju trpeæe objektivnosti
Slagat æu mozaik od rijetkosti našeg razumjevanja.
Ritmièno razbacivanje misli odzvanja i odbija se
O zidove ukalupljenosti davno isprošenih dana.
Možda naðe odjek i u tvojim mamurnim jutrima,
Dok me budeš odstranjivao kao ispljuvak gorèine
Uzete sinoæ, u prevelikoj dozi, negdje u prolazu.

U sudaru jutra sa zjenicama, zaklet æeš se
Kako je sinoæ zadnji put alkohol birao tvoje društvo
I neæeš znati pronaæi pravi izgovor i rijeèi isprike
Zbog noæi koju bi najradije zauvijek izbrisao
Zgazivši je uprljanim cipelama bljuzgave duše.

Okaèena na fasadi èekanja, kao lampion sjeæanja,
Osvjetlit æu pustopoljinu koju uporno ostavljaš iza sebe
Nadjenuvši ime praznini što se razvukla meðu nama.


Dahlia, 2008.

evo nesto i od mene....moja Pesmica

Mrak Beskonaèan, nijedne zvezde
Nigde svetlosti trag,
Samo kiša s'jecajem
Uporno kuca na moj prag.

Samo se vetar javlja,
S'piskom vetar zao
I list je jedan sav žut
S'uzdahom pred vrata pao.

Treba mi sad neka topla ruka
Da zgrejem hladan dlan.
Treba mi neko da sa mnom æuti
Da sa mnom èeka dan.

Zalud oèi upirem u tminu
Zalud slutim zvuk koraka.
U ovoj noæi nema nièeg,
Sem mene, vetra, kiše i mraka.

MOJA ISPOVJEST

Ispovjedam pećine
U paučini zaborava
I tajni prolaz u sjeni mreža sjećanja,
gdje sam ostavila srce u plamenu.

I otišla
da ćutim
kao drveće na vjetru
kroz ravnicu.

Ispovjedam....

Tugu plamičaka na uzvišenjima,
Što osvjetljavaju mjesto u duši
gdje gori vatra živa.

U tišini
Mrtve riječi liče
na suzu.

A mir ove ispovjesti
Je zakletva
na vjernost, mjestu
što treperi među zvijezdama.

Kad se dvije rijeke u oku dodirnu


Spremila sam šapate
Pod prozorima duše
Zajedno sa prvom
Odrezanom kovrðom,
Uramila jutro koje se
Ogriješilo o svetost
Noænih spavanja
U korist naših
Danonoænih bdjenja.
Na zid objesila sliku
Tek vjenèanih sjenki
Iz prostora Univerzuma.
I sad ti pjevam prstima
A ti me slušaš srcem.

Naš krevet nema
Niti jednu stranicu.
Mi se naslanjamo
Na svoje bokove
Održavajuæi tijela
Sladostrašæima.
Ugrušak straha
Ne može blokirati
Kolanje ljubotoka.
Razlijevamo se i ledimo
Onako, po potrebi.
Netko uvijek mora
Saèuvati hladnu glavu
Dok se dopjevavamo
Razvezanim èulima.

Danas æe prodavati
Lažna sunca po trgovima,
I osmijehe ispijenih duša
Rasipati nakon kremiranja.
Ulovimo zrnce razuma
Krajièkom oka, u letu.
Progutajmo knedlu u grlu,
Zalijmo sve dobrim uzdahom,
Pogostimo se damarima
Ispod nategnute kože
i raspustimo sve stege
Dodirujuæi se mislima,
Dok nas licemjeri
Nemilosrdno kljucaju i pljuju.

Ne može nijedna tamnica
Zatvoriti èistoæu istine
Oboje smo glasali
Za iskrenost, nepobjedivu.
Reæi æu ti koliko ti pripadam
Kad pogledaš u nebo
I pogledi naši se ukrste
U osmijehu sunca
U zenitu vriskom strasti
(kada me sretneš)

Dahlia